„Ostani u blizini.”

Cijeli se život bavim sigurnošću na vodi. Ne zato što je to neki zabavan hobi — nego zato što ne mogu drugačije. Trideset godina poduke plivanja, u gotovo svakom sustavu poduke koji ova zemlja poznaje. Četrnaest ljeta stajao sam uz bazen kao spasilac. I od prvog dana predsjednik sam NSWZ-a.

I ne, zaista nisam jedini koji to vidi. Pitajte bilo kojeg spasioca, instruktora, nekoga iz spasilačke službe — svi kimnu glavom. Svi vidimo isto. Samo se vrlo malo toga mijenja.

Jer znate li koji je pravi problem? Nisu to satovi plivanja. Nije premalo spasilačkih službi. Nije premalo znakova ili zastavica. Sve to postoji.

Problem je u nečemu mnogo manjem. U tom jednom trenutku na ručniku kad roditelj pomisli: ma, ostat će ona u blizini.

Tu sve krene po zlu. I taj trenutak tog dana nisam vidio samo jednom.

Nije prošlo ni deset minuta od te spasilačke akcije i ugledam je. Ima nekih četiri godine, procjenjujem. Sasvim sama luta plažom, ni roditelja na vidiku. Nitko je ne drži za ruku. Potpuno slobodna, potpuno opuštena, i posve nesvjesna da bi to možda mogao biti problem.

Gurnula sam partnericu laktom. Ona je, uostalom, i sama već primijetila — i ona dolazi iz svijeta poduke plivanja, pa nam je oboma ta antena uvijek upaljena. Otišla je do djevojčice, sjela kraj nje, zapodjenula razgovor.

Zašto to nisam sam učinio? Iskreno? Tip u četrdesetima koji na punoj plaži prilazi nepoznatom mališanu — to izaziva nelagodu. Neopravdano, ali tako to ide. Pa je to napravila moja partnerica. Sve riješeno.

Onda je došao njezin brat. Ima nekih sedam godina, tri godine stariji. Stigao je od ručnika, sasvim sam, očito poslan da pokupi sestru. Bez žurbe, bez brige na licu. Za njega je to očito bila najnormalnija stvar na svijetu.

A pet minuta poslije? Opet je sama lutala uokolo. Ne odmah u vodu, ne. Ali ni kraj nekoga tko bi pazio na nju. Jer nije bilo granice. A ni prošli put nije bilo nikakve posljedice — pa zašto bi i bilo.

Nemojte me krivo shvatiti, razumijem te roditelje. I sam sam jedan od njih, s dvoje djece. Dan na moru s malom djecom nije odmor, to je posao. Mazanje kremom, šatorić, kantice, glad, pišanje, pijesak po svemu — i u jednom trenutku samo želiš pet minuta sjediti na guzici i ne raditi ništa. Posve ljudski. Ništa loše u tome.

Ali „ostani u blizini” — s time dijete od tri ili četiri godine ne može baš ništa. To nije uputa, to je maglovita izjava. U blizini čega? Koliko je daleko daleko? A more cijelo to vrijeme samo blista. Pjeni se, miče se, vuče te k sebi. Za mališana je to neodoljivo.

Djeca te dobi posve su u sadašnjem trenutku. Ne odlaze zato što su zločesta. Jednostavno idu pogledati. Iskušavaju. Slijede ono što im privuče pažnju. A voda ne reagira — bez upozorenja, bez znaka.

Utapanje ne izgleda kao u filmovima. Bez prskanja, bez vike. Tiho je. I brzo.

I upravo je to dio koji gotovo svi pogrešno shvaćaju: utapanje ne izgleda kao u filmovima. Bez prskanja, bez vike, bez ruku koje divlje mlataraju iznad vode. Tiho je. I brzo — često pola minute, ponekad i manje, i redovito tik do ljudi koji ništa ne primjećuju. More ne zove u pomoć u ime vašeg djeteta. Samo čeka.

Spasilačke službe, sjajno, zaista — ti ljudi vrijede zlata i svoj posao rade besprijekorno. Zastavice, znakovi, sve to super. Da djeca uče plivati, polažu ispite, sve pet.

Ali o tom trenutku tik prije gotovo nikad ne govorimo. O tih pet minuta na ručniku. O onom „ma, ostat će ona u blizini.”

Tu sve krene po zlu. Ne u vodi. Prije nje.

Nije to nikakva filozofija. Tri stvari, ne koštaju ništa, funkcioniraju svugdje — Noordwijk, Španjolska, bazen iza ugla, svejedno.

1. Učinite tu granicu vidljivom. Ne „ostani u blizini”, nego „smiješ do one zastave, i ni metar dalje.” Pokažite rukom. Dijete od tri godine razumije zastavu. „U blizini” ne razumije.
2. Dogovorite tko pazi. Naglas. „Idem do torbe, sad ti pazi.” Nemojte šutke pretpostaviti da onaj drugi već gleda — jer onda na kraju ne gleda nitko. To se događa češće nego što mislite.
3. Reagirajte kad nešto krene po zlu. Ako vaše dijete prijeđe granicu, a vi ga pustite, onda te granice više nema. Gotovo. Točno ono što se tamo dogodilo — nitko ništa nije učinio, i pet minuta poslije opet je odlutala.

Ta je djevojčica, dakle, pet minuta poslije opet lutala sama. Ne u vodu. Ali ni kraj svoje obitelji. Bez granice, bez posljedice.

Tog je dana dobro prošlo. Ali na „obično ipak dobro prođe” ne gradiš sigurnost.

I ne, ovo ne pišem da bih roditeljima izazvao osjećaj krivnje. Pišem zato što i nakon trideset godina i dalje sjedim na takvoj plaži s istim onim čvorom u želucu. Frustracija, malo obeshrabrenosti, i iskreno rečeno, jednostavno tuga. Jer sve počinje time da shvatite da tih pet minuta — da, i na slobodan dan, i kad ste mrtvi umorni — mogu biti najvažniji trenutak cijelog vašeg dana.

*Voda ima sve vrijeme svijeta. Ona jednostavno čeka.*