„Ostani u blizini.“

Sigurnošću na vodi bavim se cijeli život. Ne zato što je to zabavan hobi — nego zato što ne mogu drugačije. Trideset godina poduke plivanja, u gotovo svakom sustavu poduke koji ova zemlja poznaje. Četrnaest ljeta stajao sam uz bazen kao spasilac. A u međuvremenu sam i predsjednik NSWZ-a.

I ne, doista nisam jedini koji to vidi. Pitajte bilo kojeg spasioca, instruktora, nekoga iz spasilačke službe — svi će klimnuti glavom. Svi vidimo isto. Samo se mijenja itekako malo.

Jer znate li koji je pravi problem? Nije u poduci plivanja. Nije u tome da ima premalo spasilačkih službi. Nije u premalo ploča ili zastavica. Sve to postoji.

Leži u nečemu mnogo manjem. U onom jednom trenutku na ručniku kad roditelj pomisli: ma, ostat će ona u blizini.

Tu ide po zlu. I taj trenutak toga dana nisam vidio samo jednom.

Nije prošlo ni deset minuta od te spasilačke akcije, a već je vidim. Otprilike četiri godine, procjenjujem. Sasvim sama vrlja po plaži, nigdje roditelja. Nitko je ne drži za ruku. Posve slobodna, posve opuštena, i potpuno nesvjesna da je to možda problem.

Gurnuo sam partnericu laktom. Ona je to, uostalom, već i sama bila primijetila — i ona dolazi iz svijeta poduke plivanja, pa nam je objema ta antena uvijek uključena. Otišla je do nje, sjela pokraj, zapodjenula razgovor.

Zašto to nisam učinio sâm? Iskreno? Tip u četrdesetima koji na punoj plaži prilazi tuđem mališanu — to izazove gunđanje. Nepravedno, ali tako to ide. Pa je to obavila partnerica. Lijepo riješeno.

Onda je došao njezin bratić. Otprilike sedam godina, tri godine stariji. Stigao je od ručnika, sasvim sam, očito poslan da pokupi sestru. Bez žurbe, bez brige na licu. Za njega je to očito bila najnormalnija stvar na svijetu.

I pet minuta kasnije? Već je opet vrljala sama. Ne odmah u vodu, ne. Ali ni kraj nekoga tko bi pripazio na nju. Jer granice nije bilo. A ni prošli put nije bilo posljedica — pa zašto bi je i bilo.

Nemojte me krivo shvatiti, razumijem te roditelje. I sam sam jedan od njih, s dvoje djece. Dan na moru s malom djecom nije odmor, to je rad. Mazanje kremom, šator, kantice, glad, piškenje, pijesak posvuda — i u jednom trenutku samo želiš pet minuta sjediti na guzici i ne raditi ništa. Posve ljudski. S tim nema ničega lošeg.

Ali „ostani u blizini“ — s time dijete od tri ili četiri godine ne može baš ništa. To nije uputa, to je oblak. U blizini čega? Koliko je daleko daleko? A u međuvremenu ono more samo svjetluca. Pjeni se, pomiče se, vuče te. Za mališana je to neodoljivo.

Djeca te dobi posve su u sadašnjem trenutku. Ne odlaze zato što su zločesta. Naprosto idu pogledati. Ispituju. Slijede ono što im privuče pažnju. A voda ne uzvraća ništa — nema upozorenja, nema znaka.

Utapanje ne izgleda kao u filmovima. Nema prskanja, nema vike. Tiho je. I brzo je.

I upravo je to dio koji gotovo svi krivo shvaćaju: utapanje ne izgleda kao u filmovima. Nema prskanja, nema vike, nema ruku koje divlje izviru iznad vode. Tiho je. I brzo je — često pola minute, ponekad i manje, i redovito tik uz ljude koji ništa ne primjećuju. More ne zove u pomoć u ime vašeg djeteta. Samo čeka.

Spasilačke službe, vrhunski, doista — ti ljudi vrijede zlata i svoj posao obavljaju savršeno. Zastavice, ploče, sve to u redu. Da djeca uče plivati, polažu diplome, sasvim u redu.

Ali o onom trenutku tik prije gotovo nikad ne govorimo. O onih pet minuta na ručniku. O onom „ma, ostat će ona u blizini“.

Tu ide po zlu. Ne u vodi. Prije nje.

Nije nikakva komplicirana priča. Tri stvari, ne koštaju ništa, djeluju posvuda — Noordwijk, Španjolska, bazen iza ugla, svejedno je.

1. Učinite tu granicu vidljivom. Ne „ostani u blizini“, nego „do one zastavice smiješ, i ni metar dalje“. Pokažite je. Dijete od tri godine razumije zastavicu. „U blizini“ ne razumije.
2. Dogovorite tko gleda. Naglas. „Idem načas do torbe, ti sada pripazi.“ Nemojte prešutno pretpostaviti da onaj drugi već gleda — jer onda na kraju ne gleda nitko. To se događa češće nego što mislite.
3. Reagirajte ako pođe po zlu. Ako dijete prijeđe granicu, a vi to pustite, onda te granice više nema. Gotovo. Točno to što se tamo dogodilo — nitko ništa nije učinio, i pet minuta kasnije već je opet odlutala.

Ta djevojčica je dakle pet minuta kasnije opet vrljala sama. Ne u vodu. Ali ni kraj svoje obitelji. Bez granice, bez posljedica.

Dobro je prošlo toga dana. Ali „uglavnom dobro prođe“ — na tome se sigurnost ne gradi.

I ne, ovo ne pišem da bih roditeljima izazvao loš osjećaj. Pišem to jer nakon trideset godina i dalje s onim istim čvorom u želucu sjedim na takvoj plaži. Frustracija, malo obeshrabrenosti, i iskreno rečeno i naprosto tuga. Jer sve počinje od toga da shvatite kako tih pet minuta — da, i na slobodan dan, i kad ste mrtvi umorni — može biti najvažniji trenutak cijeloga vašeg dana.

*Voda ima sve vrijeme ovoga svijeta. Ona naprosto čeka.*