Što više problem rješavamo mjestima i sadržajima, to je lakše pomisliti da je sigurnost nešto što je "riješeno". No voda ne pregovara i ne gleda je li mjesto uredno uređeno. Vlastita odgovornost — znati plivati, ostati trijezan, držati svoje dijete — ostaje prva linija obrane.
Ondje gdje nešto pođe po zlu, problem rijetko leži u nedostatku mjesta za kupanje; leži u vještini i svijesti. U Nizozemskoj, gdje radim, to je sada itekako aktualno: obuka plivanja je pod pritiskom i ne nauči više svako dijete samo od sebe dobro plivati. Nizozemska u tome nije usamljena — diljem Europe nalaze se slični primjeri, od opadanja obuke plivanja do djece koja odrastaju bez iskustva plivanja, iako se slika snažno razlikuje od zemlje do zemlje. Tu je kočnica, a ne u broju mjesta. Nijedno novo rekreacijsko jezero neće učiniti sigurnijim dijete koje ne zna plivati.
Shvatite me dobro: nisam protiv dobrih mjesta za kupanje — naprotiv, lijepa i sigurna mjesta za plivanje su vrijedna. No to je drugi korak, a ne prvi. Ako obrnemo redoslijed — prvo infrastruktura, tek onda čovjek — tada gradimo zemlju punu sadržaja koji ne dotiču pravi problem.
Usmjerimo stoga energiju tamo gdje najviše donosi: naučiti plivati, naučiti procjenjivati opasnost i osvijestiti da otvorena voda nikada nije sama po sebi sigurna. Uložite prvo u ljude, pa tek onda u mjesta. To nije popularna poruka za vrelog dana — ali jest poruka koja spašava živote.
