Voda se nije promijenila. Mi jesmo.

Plivanje je nekad bilo nesto sto si jednostavno znao, jer si uz to odrastao — ne iz tecaja, nego iz tisucu puta provedenih u vodi. Osjetio si kad ti dno nestane pod nogama; znao si kako ti hladna voda izbije zrak iz pluca, onaj trenutak soka odmah nakon skoka. Takvo znanje ne sjedi u glavi, nego u tijelu.

To tijelo gubimo. Ne zato sto smo postali gluplji, nego zato sto se svakodnevni zivot udaljio od vode. Plivamo unutra, u grijanom bazenu s crtom na dnu i nekim tko motri. Prekrasno za ucenje plivanja. No to je nesto sasvim drugo od hladne bare s mekim dnom i strujom koju ne vidis da dolazi. Diploma kaze da uredno plivas svoje duzine; ne kaze nista o divljoj vodi vani. I upravo tu se lomi nas osjecaj — svijest da bara glatka poput zrcala moze biti jednako smrtonosna kao i divlje more. Taj osjecaj gradis samo uz samu vodu, a onamo dolazi sve manje ljudi.

Sjetite se slike koju poznaje svatko tko je ikad stajao uz vodu daleko od kuce. Plocica uz obalu, na jeziku koji ne govorite. Vidite da nesto pise, osjecate da je to upozorenje. No sto tocno pise — gdje postaje duboko, gdje struja vuce, gdje je vec jednom poslo po zlu — to ne dopire do vas.

Tako svugdje postoji voda uz koju prolaze ljudi koji ne poznaju jezik te plocice. Putnici, novi doseljenici, ljudi koji nikad nisu naucili plivati jer u njihovu zivotu za to nikad nije bilo prilike. Mi smo sami sebe uvjerili da smo upozorili, jer negdje visi neka plocica. No upozoriti znaci upozoriti tek kad dopre. I to nije prijekor onima koji ne citaju ili ne znaju plivati — nitko to ne bira. Problem nije u covjeku uz obalu, nego u nasoj zamisli da je jedna plocica dovoljna.

Promijenilo se jos nesto, nesto protiv cega nijedna plocica ne moze, ali sto prepoznaje svatko tko stoji uz vodu. Postali smo ljudi kojima upozorenje nije kraj razgovora, nego pocetak rasprave. Recite nekome da je opasno, i velika je vjerojatnost da cete cuti kako ce on sam vec procijeniti. Hocu, dakle smijem. Oprez je postao stvar pregovora, a dobar savjet nesto oko cega ljudi okolisaju.

Ne kazem da je nekad sve bilo bolje. Kazem ovo: voda ne pregovara natrag. Ne pravi buku kad krene po zlu. Onaj tko se utapa ne vice, ne prska divlje, tone tiho — cesto na dohvat ruke od ljudi koji nista ne primjecuju. Strpljiva je. I onda je odjednom prekasno.

Diljem svijeta poznajemo takva mjesta. Voda gdje se zapravo ne bi smjelo plivati, a kamo ipak svakoga toplog dana hrle ljudi. Znamo to, i gledamo na drugu stranu — sve dok ne krene po zlu, pa se naglas pitamo kako je do toga uopce doslo, iako smo duboko u sebi vec znali.

Tu je cvor, i to je posten unutarnji sukob. S jedne strane stoji sloboda: pravo da sam biras, da udes u vodu onako kako su ljudi to oduvijek radili. S druge strane stoji nesto jednostavno: briga jednih za druge, osobito za one koji ne mogu procitati opasnost ili ne znaju plivati. Vise ociju uz obalu pomaze — ali gdje je granica? Kada je paznja skrb, a kada zapovracanje? I koliko si skretanja pogleda smijemo dopustiti prije nego sto to vise ne smijemo zvati slucajnoscu?

Namjerno ne biram stranu, i to nije mlakost. Razgovor zastane cim netko prebrzo poviče tko je u pravu. Mozda odgovor nije sloboda ILI opreznost, nego oboje istodobno. I mozda pocinje jednostavno tako da naglas priznamo kako "bit ce vec dobro" nije uvjerenje, nego kocka.

Zato pitanje stavljam pred vas. Ostavljamo li ljude slobodnima ili pazimo jedni na druge? Pouzdajemo li se u to da ce biti dobro, ili zaustavljamo nekoga tko ne vidi opasnost kako dolazi? Taj razgovor moramo voditi sada dok je mirno uz obalu — a ne tek na dan kad nam je voda odgovor vec dala sama.

*Sto vi mislite — ostavljamo li ljudima njihov vlastiti izbor, ili strože pazimo jedni na druge? Ovo je upravo razgovor koji smo predugo odgadjali.*